Slavko Štimac
SAŽETAK
Tijekom
rata, u kirurško-anesteziološkim mobilnim ekipama (KAME) koje su bile
angažirane za sanitetsku potporu jedinicama Ministarstva unutarnjih
poslova bilo je angažirano 85 anesteziologa i 73 anesteziološka
tehničara. U ovom radu se kronološki opisuju kretanja KAME-Sisak od
1993. do 1997. godine, te neka važnija zapažanja s aspekta
anesteziologa-reanimatora. Autor je kao anesteziolog u sklopu KAME
obavio trogodišnju analizu pregleda i intervencija na području Velebita
(Dušice). S obzirom na prirodu ratišta, učestalost ozljeda vatrenim
oružjem i eksplozivnim napravama bila je očekivano mala (1%). Naglašena
je važnost preventivnih mjera kao što su nadzor nad vodom, hranom te
sanitacijom smeća.
KAME su na Velebitu preživljavale sve čudi
surove planine. Među 85 anesteziologa koji su povremeno boravili na
Velebitu bilo je 36 žena, te su i one uspješno obavljale dužnost u
surovim uvjetima velebitske vrleti.
AKCIJA POSKOK 2 – LUKOVO ŠUGARJE
Tijekom
Domovinskog rata u sklopu postrojbi specijalnih jedinica, a pri
županijskim bolnicama formirane su najčešće po dvije
kirurško-anesteziološke mobilne ekipe (KAME). tako su KAME formirane u
Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Puli, Sisku, Bjelovaru, Varaždinu,
Koprivnici. Tijekom 1993., 1994. i 1995. godine KAME sudjeluju u
pripremnim akcijama za nadolazeću OLUJU (Velebit), a kasnije i u mnogim
drugim akcijama (BLJESAK, NAUK, KRUG).
U akciji na Velebitu
(POSKOK-2) baza sanitetskim ekipama bila je u Lukovom Šugarju (LŠ)
odakle su pojedine ekipe upućivane na određene sektore u području južnog
Velebita. KAME su boravile na Velebitu po dva do tri tjedna, a smjena
se obavljala helikopterom, terenskim vozilom, a ponekad za nevremena i
pješice. Potkraj 1992. godine odnosno na početku 1993. na Velebitu je
formirano nekoliko baza i/ili tabora (Kneževici, Ivine Vodice, Štirovac,
Dušica, Bukva) gdje su bile smještene KAME i specijalne jedinice.
Specijalne jedinice odatle su upućivane na stražarska mjesta (punktovi)
koja su bila na rubu kontinentalnog dijela Velebita i ličke visoravni.
Udaljenost stražarskih mjesta do tabora bila je od dvadeset minuta do
dva sata hoda.
U akciji POSKOK-2 KAME iz Siska (Igla I, Igla II)
sudjelovale su trinaest puta, a od toga Igle II sedam puta s malim
izmjenama u sastavu ekipe. Osnovne karakteristike akcije POSKOK-2 bile
su relativno mirno ratište, surova i nepredvidiva klima, nedostatak vode
te otežana logistika. Igle I boravile su prvi put u LŠ, drugi put na
Bukvi, te ostalih pet puta na Dušici. U daljnjem tekstu biti će iznesena
neka važnija zapažanja sa zdravstvenog zapažanja iz područja sektora
Bukve, a osobito Dušice. na kraju će biti izneseni ukupni pregledi /
intervencije, te njihova učestalost na Dušici u razdoblju od tri godine.
Članovi
KAME (kirurg, anesteziolog, instrumentarka, anesteziološki tehničar) s
njihovom sanitetskom opremom upućivao je iz LŠ na Velebit koordinator
koji je povremeno i obilazio svoje ekipe na terenu, a od vremena na
vrijeme analizirao je broj i frekvenciju oboljenja/intervencija po
pojedinim regijama. Koordinator je bio najčešće kirurg. budući da je
helikopter dovozio i odvozio ekipe bez zastoja, nije bila moguća nikakva
primopredaja sektora, tako da se komuniciralo uglavnom preko
knjige-protokola intervencija gdje su se bilježile i druge primjedbe i
zapažanja. Odmah po dolasku svaka ekipa napravila je inventar priručne
apoteke, te je nadopunila iz svojih zaliha. U ljetnim se mjesecima serum
(antiviperini) ukopavao u zemlju. Autor je prvih dana običavao
obilaziti naselje-tabor u cilju higijensko-epidemiološkog izviđanja
(HEI).
BORAVAK LŠ (OD 30.1. DO 5.2.1993.)
Igle
I boravile su prvi put u LŠ. Budući da nismo bili adekvatno opremljeni
za velebitske vrleti, ekipa dežura, čisti i održava ambulantu, stacionar
i operacijsku dvoranu. U bazi u LŠ pri sletištu helikoptera bila je
ambulanta, operacijska dvorana te mali stacionar. Centralna apoteka i
derivati krvi bili su na raspolaganju cijelo vrijeme. Uz samu obalu, u
tunelu ispod Velebita, bila je također poljska bolnica u sklopu HV.
Liječnik, tehničar, niti bolnica nisu bili u funkciji na toj lokaciji.
II BORAVAK – BUKVA (OD 13.3. DO 1.4.1993.)
Na
maloj uzdužnoj zaravni smjestio se tabor od devet koliba – stanova od
suhozida, većim dijelom adaptiranim pastirskih koliba, a manjim dijelom
građenim samo od drva. Naselje se protezalo u smjeru sjeverozapad –
jugoistok, a na njihovim suprotnim stranama bile su uzletište
helikoptera te manji bunar (MB) sa oko 2 m vode, a na sredini tabora
veći bunar (VB) sa oko 10 m3. Veći se bunar za sušnih dana punio vodom
dopremljenom helikopterom. Bunari su služili taboru kao higijenska voda,
a voda za piće transportirala se u plastičnim bocama tijekom sve tri
godine. Dopremljena hrana uskladištena je u baraci koja se kao i na
Dušici pokazala neprikladnom zbog velikih oscilacija u temperaturi
tijekom godine, tako da je mnogo hrane propadalo zbog kvarenja. Ona se
na punktove svakodnevno donosila na konjima (Opaljenik, Golić), osim za
vrijeme velikih snježnih vijavica kada su se ostaci hrane tražili i pod
snijegom.
HE STANJE U TABORU
stanje u taboru
U naselju se spavalo u kolibama u
vrećama za spavanje, najčešće na daskama ili na zemlji, a na punktovima u
znatno težim prilikama, naročito tijekom zimskih mjeseci. Na Goliću je
sklonište bilo u špilji. U naselju su bila tri zahoda – drvene kućice
čija se lokacija s vremena na vrijeme mijenjala zbog prepunjenosti jama u
zemlji. Na Bukvi su osim surove klime velik problem bili smeće, te
glodavci koji su se s vremenom razmnožili uslijed obilja hrane u smeću.
Povremeno su dolazile sanitarne ekipe iz Zagreba i ostavljale otrov u
suhozid, ali ta je mjera bila posve neučinkovita. Zbog gore navedenog
KAME su tijekom boravka svakodnevno inzistirale na sanaciji otpadnih
tvari i smeća zatrpavanjem ili spaljivanjem. Također smo provodili
nadzor nad zahodima, a povremeno smo dezinficirali i vodu u bunarima.
Tijekom prvog boravka ogradili smo mali bunar žičanom ogradom jer su se
blizu njega napajali konji. Dana 23.3. obišao sam s konjovodcima
Opaljenik i Golić. Od zdravstvenih problema dominirale su promrzline,
umor i tvrda stolica. Svaka smjena imala je oko dvadesetak manjih
intervencija. Tabor je granatiran (okolna brda) u nekoliko navrata.
Prema usmenom priopćenju, na Bukvi su zabilježene dvije smrti: jedna od
eksplozivne ozljede, a druga od pada konjovodca u špilju na putu za
Golić.
BORAVAK – DUŠICE (OD 20.6. DO 3.7.1993.)
U
početku je tabor na Dušici bio na manjem uzvišenju jugoistočno od
svetog brda, na nadmorskoj visini od oko 1500 m. U naselju je bilo sedam
koliba, također i dijelom adaptiranih pastirskih stanova. Baraka za
spremanje hrane je bila odvojena. Pri samom dnu, u podnožju Svetog brda,
bila je u početku zajednička koliba za KAME i zapovjedništvo. Na padini
brda, uza samo naselje, bio je manji izvor vode kraj kolibe saniteta i
taj je često znao presušiti. Naknadno je do donjeg izvora dopremljen
rezervoar koji se punio vodom za obilnih kiša. Problem vode za piće
rješavan je kao i na Bukvi (skica 2). U taboru nije bilo zajedničke
kuhinje, u prvom redu zbog nedostatka vode. Jelo se pripremalo po
pojedinim kolibama od svježeg i/ili konzerviranog mesa ili povrća. Voća i
skova bilo je u izobilju. Zahodi-kućice često su se morali premještati
zbog malog kapaciteta zemljanih jama. Smeće se svakodnevno palilo i
zakopavalo.
Tabor je u početku opskrbljivao osam punktova, koji
su također bili na liticama kopnenog dijela Velebita. Bliži punktovi
(Z-1 do Z-4). Bili su na udaljenosti od 30 minuta, a dalji (Z-5 do Z-8)
na udaljenosti 40 minuta hoda (skica 3).
Već tijekom prvog
boravka donji izvor ogradili smo ogradom, obiđeni su punktovi Z-1 to
Z-8, te dnevno učinjene sve HE mjere kao i na Bukvi. Dana 22.6. u 13
sati upućen je hitan poziv u tabor zbog prostrijela glave. Na licu
mjesta izvršena je intubacija i reanimacija. Bolesnik je umro nakon 30
minuta od teške ozljede moždanog tkiva.
IV BORAVAK – DUŠICE (OD 29.10. DO 14.11.1993.)
Tijekom
ovog boravka šuma planinske bukve znatno je reducirana zbog sječe za
ogrjevno drvo. HE stanje je lošije. Zahodu su pretrpani, smeće se
gomila. Noći je mraz, voda se ledi, a od 12./13. 11. pada snijeg.
Najteži smještaj je u pastirskim stanovima (3.4.). Dana 30.11. upućen je
poziv na poziciju Z-5 zbog eksplozivne ozljede stopala (stao na
“paštetu”). Noću na teren izlaze anesteziolog i tehničar, reanimira se u
transport, obrada rane vrši se u ambulanti (kirurg), a sutradan
evakuacija u LŠ.
# 1.11.: Svi sveti: dovozi se drvena građa za kolibu saniteta.
# 2.11.: obilazak Z-1 do Z-4: dečki su slabo opremljeni prvim zavojem.
# 8.-9.11.: registrirano je pet blažih enterokolitisa bez temperature.
9.11.:
izvršio HE izviđanje, te ustanovio da su svi oboljeli iz SJPU Bjelovar i
da su u nedostatku flaširane vode svi pili vodu s gornjeg izvora. Izvor
je neposredno uz put kojim prolaze i oko kojeg pasu konji. Zbog
prenatrpanosti zahodskih jama nužda se vrši i oko naselja. O svim tim
problemima kao i o potrebi kaptiranja gornjeg izvora pisao sam u ranijem
izvještaju. Nakon toga slijedi zabrana korištenja izvora za piće, te
uzimanje uzoraka vode za bakteriološku analizu (veza Štimac-Šalomon).
Dana
9.11. posjeti sam punktove na Z-6 (Blizanci 1-2-3), te sam nakon
obilaska sugerirao da se na sve udaljene pozicije dostave sanitetske
torbe s odgovarajućom opremom, udluge za imobilizaciju, nosila i
toplomjer (Z-5 do Z-8).
BORAVAK – DUŠICE (OD 12.3. DO 28.3.1994.)
U
trećem mjesecu 1994. HE stanje u taboru ne zadovoljava: smeće se
gomila, nužda se vrši po brijegu u okolici tabora, a zabrana korištenja
vode za piće s izvora još traje. Izvor nije kaptiran. Dana 16.3. ponovno
prilažem kopiju preporuka HE mjera koje su već ranije bile aktualne, te
prijedlog o sanitetskoj opremi udaljenih punktova (Turkalj). Od 16. do
18.3. obišao sam sve punktove uključujući Vršine i Veliki Golić. Dana
16.3. u kolibi PU Šibenik: jednog pripadnika specijalnih jedinica
upućujemo u LŠ radi opekotina. 19.2. hitan poziv u brdo u tabor zbog
prostrijela glave: unatoč intubaciji i reanimaciji pacijent umire nakon
dvadeset minuta. Iste noći po kiši i magli evakuiran je na nosilima
preko Libnja na Bukvu. 28.3. odlazimo kući nezadovoljni HE stanjem u
tabore te lošim komunikacijama s LŠ.
BORAVAK – DUŠICE (OD 24.10. DO 8.11.1994.)
U
ovom boravku, stare Dušice na brdu više nema zbog pomicanja crte
razgraničenja. U donjem dijelu uza zapovjedništvo i sanitet podignute su
još dvije kolibe za potrebe postrojbe, a formirani su i neki novi
punktovi i kolibe izvan tabora (skica 4.). 25. i 26. 10. obilazak L-2
radi bolesnika, a 29.10. hitni poziv na istu poziciju zbog udara groma.
Po kiši i magli, s teškim sanitetskim koferom, gubimo orijentaciju na
padinama Debelog brda, vrtimo se u krug i na kraju dolazimo do
unesrećenog koji je u znatno boljem stanju od nas. Vraćamo se s još
jednim iskustvom na L-3. obilazak punktova od V-3 do V-5, a 31.10. od
L-4 do L-5. Pješačimo oko dva sata. HE stanje je odlično. Ostavljamo im
lijekove i zavojni materijal. Poslije Svih Svetih nedostaje vode na
donjem izvoru, te se penjemo na staru Dušicu po vodu (higijensku vodu).
Nemamo sreće s vremenom i helikopterom, te 8.11. silazimo pješice na
Libinje, a odatle terenskim vozilom preko napuštene bukve u LŠ.
BORAVAK – DUŠICE (OD 22.5. DO 5.6.1995.)
Pri
dolasku u LŠ sami se odlučujemo za “našu” Dušicu, te terenskim vozilom
(“Range Rover Defender”) dolazimo na Libinje, a odatle pješice preko
Debelog brda. Na usponu olakšanje nam čine bezbrojna polja rascvalih
sunovrata. Oko kolibe bukva stidljivo lista, a sve to nas pozdravlja
snježnom kapom. 23.5. palimo smeće, a 25.5. obilazimo punktove L-1,
L-1a, L-2 te Veliki Golić. Konačno na tim pozicijama primjećujemo
sanitetske torbe (SnK-1, komisija Dr. Stanišić). Primjećujemo da su se
na gotovo svim pozicijama razmnožili glodavci. Noću nam jedu hranu pa je
vješamo špagom za strop kolibe, a miševe pokušavamo istrijebiti
ljepljivim trakama i ljepilom. Ponovno nam padaju na um kontejneri i
hladnjak. I u ovom mjesecu manjka nam voda za pranje, pa se penjemo na
“staru dušicu” na gornji izvor. U ovom boravku nedostaju nam neki
vitalni lijekovi, dokumentacija se slabije vodi, no “Oluja” je na
pomolu.
KOMENTAR I ZAKLJUČCI O AKCIJI POSKOK-2
Autor
je kao anesteziolog u sklopu KAME boravio pet puta na Dušici, te je
kroz cijelo vrijeme, služeći se ambulantnim protokolom, napravio analizu
izvršenih pregleda i intervencija, te pratio njihovu pojavnost i
učestalost. Dakle, napravljena je analiza intervencija u tri razdoblja:
nakon sto dana, nakon godinu dana, te nakon tri godine. Kroz sva tri
razdoblja broj ozljeda vatrenim oružjem i eksplozivnim napravama, s
obzirom na prirodu ratišta, bio je očekivano malen (1,0 %; 1,1%; 0,8%).
Sve ostale intervencije mogle su se riješiti na nivou liječnika opće
medicine. Stoga smo shvatili da na postojećim lokacijama na Velebitu
treba staviti težište na preventivne mjere kao što su nadzor nad vodom,
hranom, zahodom, te sanitacija smeća koje je bilo veliko leglo
glodavaca. Obilaskom terena KAME su uočavale pojedine probleme, kalile
se i istodobno ulijevale osjećaj sigurnosti i povjerenje postrojbama
specijalnih jedinica. Gotovo u svakom timu KAME bile su žene
(anesteziolozi, instrumentarke). I one su jednako uspješno obavljale
svoju dužnost u surovim uvjetima velebitskih vrleti. Zahvaljujući takvom
radu na Velebitu nije bilo epidemija i/ili zaraznih bolesti. Od 1993.
godine do 5.6.1995. godine autor je na 933 intervencija i pregleda
zabilježio samo 38 ili 3,8% enterokolitisa. Dakako, najviše intervencija
bilo je zbog upale grla i respiratornog infekta (prehlade do 30%),
zatim slijede lakše fizičko-kemijske ozljede kao što su nagnječenja,
opekline, smrzotine, uganuća (8166 ili 16,6%). Na relativno visokom
mjestu su problemi s nesaniranim zubima: 810, 1%, te razne želučane i
crijevne smetnje (9%). Kožne manifestacije, najčešće gljivične bolesti
stopala čine 4,4%. Na Dušici je zabilježeno šest udara groma, a od toga
je jedan bio sa smrtnim ishodom. Razlog udara su bile žice poljskih
telefona, odnosno telefoniranje za vrijeme grmljavine. Od ozljeda
vatrenim oružjem (iz nehata) evidentirana su dva smrtna slučaja. Tako su
na Dušici od 933 intervencije zabilježene tri smrti ili samo 0,3%.
Prema medicinskoj dokumentaciji na sektoru Dušice nije bilo zmijskog
ugriza, iako je poskok znao zalaziti u baraku. U zaključku možemo reći
da je na Velebitu kroz tri godine sazrijevalo jedinstvo specijalnih
postrojbi, KAMA i logistike u srazu sa surovim, ali i lijepim uvjetima
velebitske ljepotice.
KAME su na Velebitu od 1993. do 1995.
godine preživljavale sve čudi surove i istovremeno lijepe planine (kiša,
snijeg, hladnoća, tvrdi ležaj). One su bile drvodjelci, kuhari,
ekolozi, epidemiolozi, dermatolozi, intenzivisti, a najčešće liječnici
opće medicine.
IZBJEGLIČKI KAMP – KUPLJENSKO (OD 13.1. DO 27.11.1995.)
Kontrolu
nad izbjegličkim kampom preuzima specijalna jedinica 17.10.1995.
godine. Kamp je bio na prometnici od Vojnića do Velike Kladuše u duljini
od 5 km. U njemu je u početku bilo oko 20.000 izbjeglica, od kojih oko
4000 djece mlađe od 15 godina, te oko 80 trudnica. Kamp je imao
organiziranu vlastitu sanitetsku službu, 4 ambulante i poljsku bolnicu
smještenu u šatorima i kontejnerima. KAME su bile smještene na ulazu u
kamp u napuštenim obiteljskim objektima. Zadaća KAME bila je
zbrinjavanje specijalnih postrojbi koje su vršile kontrolu nad kampom ,
iako su po potrebi intervenirale i za potrebe izbjegličkog kampa. Po
dolasku nabavili smo krevete za svoju ekipu u Vojniću, nadopunili
priručnu apoteku, napravili police za lijekove, te stol za pregled
bolesnika. Za boravka smo imali 83 intervencije, od toga 24 slučaja
gripe, tri ozljede vatrenim oružjem, tešku ozljedu glave te prijevremeni
porod s pratnjom u Karlovac. Tijekom boravka procijepili smo 175
specijalaca iz PU vukovarsko-srijemske. Očito se s procjepljivanjem
zakasnilo jer se gripa pojavila i kod pripadnika PU Županje, Bjelovara i
Zagreba.
AKCIJA KRUG-DUBROVNIK (5.3. DO 20.3.1997.)
Smještaj
ambulante s priručnom apotekom u napuštenoj vikendici u Moluntu na
samoj obali. Specijalne jedinice postrojbe nadgledaju područje od
prevlake u smjeru Gruda te iznad Konavoskog polja. Na tom području KAME
imaju izvrstan smještaj te prvi puta jedu tople, kuhane obroke. Prije
nas na tom je terenu bilo 8 ekipa. slabo se vodi evidencija o
intervencijama. 18. 3. obilazak Dunave, Grude, Dubravke. U Dunavama
nedostatak vode za piće, zahod vrlo blizu bunara. Zabilježeno nekoliko
blažih enterokolitisa na toj poziciji. Ekipa je imala oko trideset
intervencija, te dva transporta u bolnici u Dubrovnik. Apoteka
nedovoljno opskrbljena.
KAME su nadalje sudjelovale u akciji
“Zrinska gora” od 22. do 24.4.1997. godine, kada su pripadnici
specijalne policije (1400 specijalaca), te pripadnici temeljne policije
(200) pregazili korak po korak 580 četvornih kilometara područja Zrinske
gore, Čavić brda i Petrove gore.
KAME su potom povremeno angažirane u razminiranju terena na području svoje Županije (Petrinja, Stankovac, Kostajnica).
